Obavještenja

Javna odbrana magistarske teze kandidata: Almira Ramovića

image 0 02 04 787ca45903a5d603b440d0d629c71a5a3e7de74f12dcfdc5d53529b65075b0d4 V

U petak, 14.09.2018. godine, u prostorijama Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu na Palama,sa početkom u 11.00 časova, održana je javna odbrana magistarske teze kandidata Almira Ramovića pod nazivom ''Osnovi isključenja krivične odgovornosti u krivičnom pravu Bosne i Hercegovine''.

Komisiju za odbranu ove magistarske teze su činili:

-        Prof. dr Uroš Pena, vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu – predsjednik Komisije.

-        Akademik prof. dr Miodrag Simović, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci i sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – član Komisije;

-        Prof. dr Borislav Petrović, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu – mentor i član Komisije;

U svom uvodnom izlaganju, na samom početku odbrane magistarske teze kandidat je posvetio pažnju istorijskom razvoju ovog krivično pravnog instituta. Krivična zakonodavstva su se rano počela zanimati za sudbinu duševno bolesnih učinilaca krivičnih djela, jer se davno uvidjelo da ne bi bilo pravedno da se kazni onaj ko ne vlada sobom. U ranijim vremenima glavni razlog nekažnjavanja nije bila potreba za liječenjem duševnih bolesnika, već zaštita društva i imovine bolesnika putem njihovog stacioniranja. Stoga se sve do XIX vijeka i ne može govoriti o duševnoj bolesti u današnjem smislu te riječi, već o ludilu, odnosno „obuzetošću duše“. Tada je cilj bio zaštita društva, a ne zaštita duševnih bolesnika, jer za učinioca djela čija je „duša obuzeta ludilom“ nije bilo potrebe za liječenjem obzirom na to da ludilo još nije bilo shvaćeno kao bolest. Oni su se čuvali daleko od naseljenih mjesta u dobro čuvanim ustanovama i u nečovječnim uslovima. Na taj način su se duševni bolesnici teže „kažnjavali“ i od najtežih zločinaca. Tek u XIX vijeku došlo je do realnijeg i prihvatljivog tumačenja suštine i priroda ludila, koje je se počelo označavati kao bolest – duševna bolest. Tako nestaje i gubi svaki značaj srednjovjekovnog poimanja ludila. Tek tada može se govoriti o psihijatriji kao samostalnoj grani medicine, koja sve više vodi računa o interesima bolesnika, i koja duševnog bolesnika stavlja u centar zbivanja. Među prvim zakonima spominje se Krivični zakon Francuske iz 1810. godine koji propisuje stanje ludila (demence) koje isključuje kažnjavanje okrivljenog.

U dijelu rada, u kojem se kandidat bavi uračnuljivošću i neuračunljivošću u domaćem krivičnom pravu, vidljivo je da je ovaj institut zastupljen u svim krivičnim zakonima u BiH skoro u istom obliku, osim što se radi u pojedinim izmjenama konteksta rečenice i riječi. Isto tako i postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog, odnosno optuženog, postupak u slučaju nastupanja duševne bolesti i postupak u slučaju obaveznog liječenja od zavisnosti regulisan je takođe i u Zakonima o krivičnom postupku na nivou Bosne i Hercegovine. Uračunljivost je neposredno i najuže vezana za krivicu. Pitanje uračunljivosti je pitanje sposobnosti za krivicu, jer je funkcija uračunljivosti upravo u tome da odredi sposobnosti učinitelja za krivicu. Da bi čovjek bio kriv i kažnjiv, on mora posjedovati normalnu duševnu i voljnu dispoziciju koja mu omogućuje da shvati značenje norme i da slijedi njenu zapovjest. Za tako nešto je sposoban samo onaj ko je dostigao određeni stepen zrelosti i ko nema teške duševne smetnje.

Kandidat je obradio metode kojima se utvrđuje neuračunljivost, tj. biološki, psihološki i mješoviti metod. Pri određivanju neuračunljivosti svi krivični zakoni u Bosni i Hercegovini prihvataju mješoviti (psihološko-biološki) metod (član 34. stav 1. KZ BiH, član 36. stav 1. KZ FBiH, član 14. stav 1. KZ RS, član 36. stav 1. KZ BDBiH). Prema tim odredbama nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla da shvati značaj svog djela ili nije mogla da upravlja svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.

Bitno smanjena uračunljivost je obrađena u petom poglavlju. Značaj ovog instituta ogleda se kako u teoriji krivičnog prava tako i u pravnoj praksi. Teorijski je to riješeno na zadovoljavajući način, predviđajući da ovo predstavlja fakultativnu osnovu za blaže kažnjavanje. Međutim, u praksi je situacija delikatnija, jer je potrebno nedvosmisleno utvrditi kada je jedna osoba bitno smanjeno uračunjljiva, a kada samo smanjeno uračunljiva. Naravno da smanjena uračunljivost može postojati, ali njeno dejstvo je sasvim drugačije. Ovdje je velika odgovornost na vještacima, ali i na sudiji koji treba prihvatiti ili ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka psihijatra. Međutim, odlika zakonskog rješenja ogleda se upravo u toj fakultativnosti, tj. sudija može ali i ne mora izreći blažu kaznu. Većina krivičnih zakona savremenih država poznaje institut bitno smanjene uračunljivosti. Neke države izričitom odredbom definišu pojam bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti, kao npr. Portugal, Slovenija, Hrvatska, Njemačka, Italija, Švajcarska, Španija, Srbija, Crna Gora, dok je neke države izričito ne definišu, ali sadrže odredbe o ublažavanju kazne zbog stanja smanjene uračunljivosti, kao i odredbe o primjeni sigurnosnih mjera i tretmana u psihijatrijskim bolnicama (Holandija, Danska, Norveška, Austrija).

Kandidat je obradio i oblike duševne poremećenosti, tj. duševne bolesti, privremenu duševnu poremećenost i zaostali duševni razvoj.

Posebno mjesto zauzima institut Actiones liberae in causa. Značaj ovog instituta ogleda se u tome što predstavlja izuzetak od pravila da su odgovorni samo oni učinioci koji su u vrijeme učinjenja krivičnog djela bili uračunljivi. Taj izuzetak ogleda se u tome da će biti odgovoran i kažnjen učinilac koji se sam doveo u stanje neuračunljivosti, pa u takvom stanju učinio krivično djelo. Kriminalno politička opravdanost ovog instituta je neupitna, jer ne bi bilo opravdano da takve osobe prođu nekažnjeno, a pri tome su mogle i morale biti svjesne šta se može dogoditi ukoliko se opiju ili drogiraju pa poduzmu neku djelatnost, najčešće iz svog svakodnevnog posla kao npr. vožnja motornih vozila. Zakonodavac je tu izričit kada je predvidio da će takve osobe biti kažnjene isto kao i oni koji su bili uračunljivi u vrijeme učinjenja djela. Prema tome, sasvim je opravdan zaključak da je odgovornost za djela učinjena u stanju samoskrivljene privremene neuračunljivosti u našem krivičnom pravu postavljena na isti način kao i odgovornost uopšte, tj. odgovornost na bazi opštih principa na kojima se ona zasniva, a to su uračunljivost i krivica. Kod actiones liberae in causa postoji uračunljivost, i to ona koja je postojala prije nego što se učinitelj svojevoljno doveo u stanje u kojem više nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima. Kod takvog učinioca postoji i krivica, jer je prije nego što se doveo u neuračunljivo stanje, učinjeno djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu na to djelo postojao nehat.

Kandidat je u svom radu elaborirao stvarnu i pravnu zabludu kao osnove isključenja krivične odgovornosti. Stvarna zabluda, nezavisno od toga da li je otklonjiva ili neotklonjiva, i nezavisno od toga da li je u užem ili u širem smislu, uvijek isključuje umišljaj, pri čemu neotklonjiva stvarna zabluda i u užem i u širem smislu isključuje pored umišljaja i nehat, dok otklonjiva stvarna zabluda i u užem i u širem smislu isključuje odgovornost za nehat samo u onom slučaju u kojem zakon predviđa odgovornost za nehatno učinjenje nekog krivičnog djela. Prema tome, opšti zaključak o krivičnopravnom dejstvu, značaju ili učincima stvarne zablude jeste slijedeći: stvarna zabluda, u užem i u širem smislu, isključuje krivičnu odgovornost u svim slučajevima, osim u slučaju otklonjive zablude u odnosu na krivično djelo za koje zakon predviđa krivičnu odgovornost i za slučaj njegovog nehatnog izvršenja. Pri tome, treba imati u vidu da stvarna zabluda može isključiti krivičnu odgovornost samo onda kad učinitelj nije bio svjestan stvarnih okolnosti u vrijeme učinjenja krivičnog djela, tj. u vrijeme poduzimanja radnje ili propuštanja one radnje koju je bio dužan poduzeti. Ako je učinilac bio u zabludi prije poduzimanja radnje, a ne i u vrijeme njenog poduzimanja, takva zabluda ne bi dovela do isključenja njegove krivične odgovornosti.

Situacija sa pravnom zabludom, odnosno njenim krivično pravnim djejstvom je drugačija. To je vidljivo kako u našem, tako i u zakonodavstvu zemalja u okruženju. Tako, npr. prema jednom rješenju, neotklonjiva pravna zabluda, koja postoji ako učinilac nije bio dužan i nije mogao da zna da je njegovo djelo zabranjeno, predstavlja osnov kojim se isključuje postojanje krivičnog djela, dok otklonjiva pravna zabluda, koja postoji kad učinilac nije znao da je učinjeno djelo zabranjeno, predstavlja osnov kojim se isključuje postojanje krivičnog djela, dok otklonjiva pravna zabluda, koja postoji kad učinilac nije znao da je učinjeno djelo zabranjeno, ali je to bio dužan i mogao znati, predstavlja fakultativni osnov za ublažavanje kazne (KZ Republike Srbije). Prema drugom rješenju koje se odnosi na zabludu o protupravnosti djela, nije kriv učinilac koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno, a ako je zabluda bila otklonjiva učinilac se može blaže kazniti.

Prema rješenju koje je prihvaćeno u našem krivičnom zakonodavstvu (član 38. KZ BiH, član 40. KZ FBiH, član 36. KZ RS, član 38. KZ BDBiH) učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne. Iz takve zakonske odredbe je vidljivo da se krivičnopravni učinci pravne zablude u našem krivičnom pravu ne ispoljavaju na planu krivične odgovornosti, jer su učinitelji koji čak i iz opravdanih razloga nisu znali da je njihovo djelo zabranjeno uvijek krivično odgovorni. Njeni efekti se ogledaju samo na planu kažnjavanja, jer pravna zabluda predstavlja opšti fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne, odnosno opšti fakultativni osnov za oslobađenje od kazne, i to samo u onim slučajevima u kojima se učinilac u zabludi našao iz opravdanih razloga.

Najzad, kandidat je proveo i jedno manje istraživanje, s ciljem da se utvrdi koliko je presuda izrekao Osnovni sud u Višegradu, u periodu od 2010. pa do 2015. godine, sa elementima isključenja krivične odgovornosti, o kojim oblicima isključenja se tačno radi, da li o neuračunljivosti, bitno smanjenoj uračunljivosti ili svjesnom dovođenju u stanje neuračunljivosti ili pak o stvarnoj i pravnoj zabludi. Potrebno je takođe istražiti za koja se krivična djela najviše primjenjuje, okolnostima pod kojima su ista učinjena, utvrditi zatim starosnu strukturu i pol osumnjičenih, ishode Presuda i Rješenja suda i sl. Radilo se o tri presude, od kojih su u dvije učinitelji bili neuračunljivi, a u jednoj bitno smanjeno uračunljivi, odnosno dvije presude su izrečene za učinjena krivična djela u stanju neuračunljivosti, a jedna za krivična djela učinjena u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

U svom zaključnom osvrtu kandidat Ramović smatra da je pitanje osnova isključenja krivične odgovornosti veoma kompleksno i da postoje potrebe za njegovim poboljšanjem. Također upozorava i na potrebu dodatne edukacije sudija po ovom pitanju.


Na osnovu iznesenih činjenica, ocjena i stavova, Komisija za ocjenu i odbranu magistarske teze kandidata Almira Ramovića pod nazivom ''Osnovi isključenja krivične odgovornosti u krivičnom pravu Bosne i Hercegovine'' smatra da ova teza predstavlja samostalan i na naučnim osnovama zasnovan rad i u cjelosti zadovoljava kriterijume i standarde magistarskog rada, čime je Almir Ramović zasluženo stekao naučni stepen magistra pravnih nauka.

20180914 11292020180914 120219

Štampa